Oduvijek imam nekakav ranac, ništa više od parčeta tkanine ili kože vezane u čvor. Moja vreća, važan saputnik, stvari, kad je otvoren svijet definiše svojim sadržajem – protok, jedinstven, voljen.
Ovaj neobičan naramak je uvijek bila moja podrška, moj srećni teret. Još sam i otkrila da nije pametno vezati se za suvenire koji se nalaze u njemu. Čim se fokusiram na određeni predmet, zaturim ga ili on jednostavno nestane.
Imala sam rubin. Nesavršen, lijep kao krv koja teče. Došao je iz Indije ispran na obali. Hiljade njih – perle tuge. Male kapi koje su nekako postale drago kamenje sakupljeno od prosjaka prodavani za pirinač. Kad god bih gledala u njegovu tamnu boju osjećanja bi me preplavila, u mom malom dragulju je bilo uhvaćeno više jada i nade nego što bi se u ičemu drugom moglo pronići.
Plašio me je i inspirisao, držala sam ga u rancu, žutom voštanom paketu oblika i veličine žileta. Stala bih, izvadila i gledala ga. I zbog ovoga ne mogu sa sigurnošću reći kad je nestao.
Još uvijek ga mogu vidjeti. Vidim ga na čelima žena. U pjesnikovom jeku. Vidim ga na vratu diva i u dlanu bjegunca. Pritiska ga na bodljikavu žicu. Kap krvi na cicanoj haljini. Otvorila sam svoj naramak i izbacila sav sadržaj na izoranu zemlju. Ništa – stara kašika, krma, ostaci voki – tokija.
Raširila sam tkaninu da bi odmorila dok mi je udah bio dugačak kao brazda. Kao da gušim duhove; čuvam ih od drhtanja i jeke.
U odjeku nemoguće noći. Sve je rastegljivo. Nebo je duboka uznemirujuća ruža. Mogu osjetiti prašinu Kalkute, nestale oči Bopala. Mogu vidjeti zastave molitve koje lepršaju kao čarape na toplom ironičnom vjetru.
Mogu li ti ponuditi zvono
šapuće trgovac
To je veoma vrijedno
muzejski eksponat, neprocjenljiv
Ne, hvala, odgovaram
Ne želim da ga posjedujem
Mada je zvono divno
komad ceremonije
lijepo zvono
Moja glava je zvono
Mrmljam
među
isprepletanim prstima
skoro utonula u san
1992.
Prijevod: Mirjana Velimirović-Lekić
Izvornik: ARS 3, 2013, OKF CETINJE
